ljiljani
Da se ne zaboravi Fond memorijala Publicirano maj 2013 Omogućeno zahvaljujući:
Općina Bursa Turska Općina Bursa
Turska
Općina Bursa Turska Općina Stari Grad
Sarajevo
Memorijal kovači Alija Izetbegović
Memorijal Kovači Alija Izetbegović
Historijska čitanka Posjetite...
Historijska čitanka Posjetite...

Memorijal Kovači

Memorijal Kovači

Fond Kantona Sarajevo za izgradnju i očuvanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida ─ Fond memorijala ─ jedinstvena je upravna institucija u Bosni i Hercegovini. Utemeljila ga je 1997. godine Skupština Kantona Sarajevo. Osnovna djelatnost Fonda je postavljanje nišana i nadgrobnih spomenika šehidima i poginulim borcima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i izgradnja, zaštita i održavanje mezarja šehida i poginulih boraca.

Fond memorijala kroz svoje aktivnosti sarađuje sa vjerskim zajednicama, boračkim udruženjima, udruženjima šehidskih porodica, nadležnim državnim institucijama i nevladinim sektorom, u cilju zaštite i sprečavanja devastacije grobalja šehida i poginulih boraca i uspostavljanju adekvatnih obilježja na groblju šehida i poginulih boraca. Pored tih aktivnosti Fond memorijala uređuje, održava i izgrađuje predviđene građevinske i hortikulturne sadržaje na grobljima i pojedinim grobnim mjestima poginulih pripadnika Oružanih snaga RBiH.Fond memorijala organizuje i provodi donatorske konferencije kako bi se prikupila sredstva za izgradnju, zaštitu i očuvanje mezarja šehida i grobalja poginulih boraca. Važan segment u aktivnostima Fonda je i organizacija skupova i manifestacija koje imaju za cilj podizanje svijesti o njegovanju tekovina Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995, Narodno-oslobodilačkog rata 1941-1945, kao i tekovina antifašizma, što je primarni zadatak ove institucije. Iako Fond nije formiran na nivou države Bosne i Hercegovine, upornošću i razumijevanjem ostalih nivoa vlasti u Federaciji BiH, uspjeli smo da u budžetu Fonda memorijala sudjeluje i Vlada Federacije BiH, te neki kantoni, gradovi i općine, pa smo na taj način preuzeli vodeću ulogu u poslovima ove vrste u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući istrajnosti uprave Fonda, realizovani su brojni projekti širom Bosne i Hercegovine na mjestima gdje su počivališta šehida i poginulih branitelja Bosne i Hercegovine. Čuvanje uspomene na najbolje sinove naše domovine, podsjećanje na njihova velika djela, održavanje manifestacija koje vraćaju uspomene na njihov lik i djela, grade svijest o apsolutnim vrijednostima demokratskog društva: slobode, pravde i ravnopravnosti svih naroda na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Tunel spasa

Fond memorijala nastoji revitalizovati sve spomen-objekte, prostore i obilježja koja svjedoče o hiljadugodišnjoj borbi za Bosnu i Hercegovinu. Neizostavan simbol pod kojim se obavljaju sve naše aktivnosti je varijacija bosanskog ljiljana kao eksplicitan grafički izraz državnosti Bosne i Hercegovine kroz njenu historiju.

Silueta šehidskog nišana sa simbolom ljiljana zaštitni je znak Fonda memorijala. U sebi nosi poruku i jasnu opredijeljenost za njegovanje kulture sjećanja i tekovina Odbrambeno-oslobodilačkog rata (OOR) 1992-995. Ljiljan je obavezan na svim spomen-obilježjima šehidima i poginulim braniteljima BiH kao izraz jedinstvene borbe naroda Bosne i Hercegovine za slobodu i samostalnost.

Misija Fonda definisana je kroz tri nadležnosti:

Izgradnja i postavljanje nišana i nadgrobnih spomenika šehidima i poginulim borcima 1992-1995. godine,

Izgradnja, zaštita i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen-obilježja žrtava genocida, i

Njegovanje tekovina OOR-a 1992-1995. kroz lik i djelo šehida i poginulog borca, te NOR-a 1941-1945. i antifašizma.

Jedan od bitnih zadataka Fonda je realizacija projekta izgradnje Memorijalnog centra Kovači. Realizaciju planiranih aktivnosti Fond memorijala provodi odgovorno, planski i stručno, koristeći vlastite resurse i potencijale, sa osposobljenim kadrovima i adekvatnom tehnikom.

Za svog postojanja Fond je realizovao 421 projekat izgradnje mezarja i postavio 8.779 nadgrobnih obilježja, od čega su realizovani 341 projekat izgradnje i postavljena 8.363 nadgrobna obilježja na području Kantona Sarajevo. U Federaciji BiH realizovano je 56 projekata izgradnje i postavljena 324 nadgrobnika, a u RS realizovana su 24 projekta i postavljena 92 nadgrobnika. Realizovano je 37 projekata iz kulture (propagandni materijali, CD-ovi, DVD-ovi, publikacije, knjige, afiše, dokumentarni filmovi i katalozi Fonda memorijala), kao izraz njegovanja tekovina Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995. godine.

Uporedo sa postavljanjem jedinstvenog spomen-obilježja borcima Armije RBiH u Kantonu Sarajevo, Fond memorijala je vlastitim potencijalima i raspoloživim sredstvima realizovao projekat postavljanja nišana na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Također, na prostoru cijele BiH izgrađena su mezarja, turbeta narodnim herojima (tamo gdje je to bilo moguće s obzirom na prostor), memorijalni centri, spomen-obilježja i hair-česme, sve u skladu s materijalno-tehničkim kapacitetima Fonda.

Fond memorijala izražava najiskreniju zahvalnost svim državnim institucijama koje pružaju nesebičnu podršku i pomoć radu Fonda, a posebnu zahvalnost upućujemo svim našim donatorima i dobronamjernim pojedincima i organizacijama koje potpomažu naše djelovanje.

Ne zaboravimo naše šehide i poginule branitelje! Jer ako zaboravimo njih, zaboravili smo sebe, a time ugrožavamo svoju budućnost i budućnost naše djece.

Memorijal Kovači

Muzej “Alije Izetbegovića”

Muzej Alije Izetbegovića

Muzej „Alije Izetbegovića“ otvoren je 19. oktobra 2007. godine, tačno četiri godine nakon što je Predsjednik preselio na ahiret. Spada među najmlađe kulturno-historijske ustanove na području BiH. Muzej je prvobitno bio jedan od depadansa Muzeja Sarajeva, a odlukom Skupštine Kantona Sarajeva 31. decembra 2009. godine postao je samostalna javna ustanova. Tim činom se otvaraju veće mogućnosti za uspješan kulturni i društveni rad ove institucije.

Muzej „Alija Izetbegović“ smješten je u kapi-kulama Ploča i Širokac koje se nalaze u okviru Starog grada Vratnik. Ova graditeljska cjelina ima ogromnu historijsku vrijednost te je iz tog razloga u martu 2005. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH.

Stalna muzejska postavka smještena je u spomenutim kulama. U kuli Ploča prikazan je, hronološki kroz tekst i fotografije, život Alije Izetbegovića kao običnog čovjeka, političara i državnika. U kuli Širokac, muzejska postava posvećena je Aliji Izetbegoviću kao Vrhovnom komadantu i organiziranju odbrane od agresije na BiH, kao i svim onima koji su u odbrani učestvovali.

Muzej „Alije Izetbegović“ predstavlja muzej jednom savremeniku koji je svoj život i svoju borbu posvetio domovini i i boljoj budućnosti naroda koji u njoj žive. Priča o životu Alije Izetbegovića, prvog predsjednika nezavisne R BiH, je popunila stoljećima prazne stare kamene kule te tako ukazala na kontinuitet Bosne. Bedem i kule predstavljaju simbol odbrane i slobode za koje se Alija Izetbegović tokom cijelog života borio. Zbog toga ove kamene kule u kojima je muzej smješten imaju simbolično značenje jer predstavljaju historijsku sponu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Muzej je jedna od najmlađih institucija ovog karaktera u BiH, te svoje činjenice ne crpi iz predavne prošlosti. Nastao u modernom vremenu, Muzej „Alija Izetbegović“ na moderan način daje odgovore na pitanja postavljena u prošlosti, ali pruža i temelje za budućnost. Objektivnim pristupom Muzej potiče mlade ljude, intelektualce, istraživače… da stručnim znanjem pristupe pisanju historije. Pisanju historije, koja sudeći po životu Alije Izetbegovića, jedini pozitivan trag može ostaviti ako se piše istinom.

Muzej Alije Izetbegovića

Alija Izetbegović

08.08.1925. - 19.10.2003







Alija Izetbegović je rođen 8. augusta/kolovoza 1925. god. u Bosanskom Šamcu. Tri godine kasnije njegova porodica seli u Sarajevo. Tokom Drugog svjetskog rata Izetbegović pristupa organizaciji „Mladi muslimani", koja okuplja većinom studente i ima veoma snažan antifašistički i antikomunistički program. Ova organizacija suprotstavila se razaranju vjerskih institucija i tradicionalnih vrijednosti muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje su komunisti počeli da provode po dolasku na vlast. Po završetku rata Organizacija nastavlja sa radom i zbog svog djelovanja dolazi u sukob sa novom vlašću, zbog čega je počelo hapšenje njenih članova. Izetbegović je uhapšen 1946. god. i u zatvoru je ostao do 1949. god. Nakon izlaska iz zatvora ponovo nastavlja rad sa „Mladim muslimanima", međutim, progoni komunističkih vlasti su bili sve jači, više pripadnika je osuđeno na smrt, te ova organizacija formalno zamire. Njena ideja se i dalje održava na neformalnim privatnim druženjima. Upisuje se na Fakultet za agronomiju, koji nakon tri godine studija napušta. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1956. God.

Pored redovnih poslova koje je obavljao u jednoj građevinskoj firmi, Izetbegović ne napušta svoje interesovanje za filizofiju i književnost, te za globalne sisteme poput komunizma i kapitalizma i, naravno, za islam i probleme islamskog svijeta. Godine 1969. napravio je nacrt, a 1970. završio i objelodanio „Islamsku deklaraciju". Knjigu „Islam između Istoka i Zapada" Izetbegović je napisao još 1946. godine. Ovo njegovo najpoznatije djelo je kasnije dopunjeno i 1984. god. objavljeno u Kanadi na engleskome jeziku. Zbog svog intelektualnog angažmana, komunističke vlasti su ga, zajedno sa još dvanaest bošnjačkih intelektualaca, u čuvenom „Sarajevskom procesu" 1983. god. osudile na 14 godina zatvora. Tokom ovog montiranog procesa iz Jugoslavije i svijeta stizali su brojni protesti i peticije za puštanje na slobodu svih optuženih, među kojima i peticija Predraga Matvejevića, Danila Kiša, Cirila Zlobeca, međunarodnog PEN-centra, Organizacije islamske konferencije te dvadeset najpoznatijih beogradskih pisaca i akademika. Tokom boravka u zatvoru crpio je snagu iz svoje vjere i snažne podrške svoje porodice.

Alija Izetbegović je iz zatvora izišao u novembru/studenom 1988. god., nakon odluke Skupštine Jugoslavije o pomilovanju svih zatvorenika osuđenih za verbalni delikt. Situacija u Jugoslaviji je bila znatno drugačija od one prije nekoliko godina: iz Slovenije i Hrvatske dolazili su zahtjevi za demokratizacijom društva i uvođenjem višestranačkog političkog sistema. Uskoro je srušen Berlinski zid, jedan po jedan padali su boljševički režimi u Svijetu. Alija Izetbegović nije imao dilema: njegov cilj je bio snažno političko organizovanje Bošnjaka. Dvadeset i sedmog marta 1990. god. održana je konferencija za štampu na kojoj je objelodanjeno osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA), čime je otvoren proces demokratizacije društva i uvođenja višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovini. Na osnivačkoj skupštini Alija Izetbegović izabran je za predsjednika stranke. Prvi višestranački izbori održani su 18. novembra/studenog 1990. god. Stranka demokratske akcije je od 240 poslaničkih mandata osvojila 86, a u sedmočlanom Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine tri mjesta. Na konstituirajućoj sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je izabran za predsjednika. Opstanak i demokratizaciju Jugoslavije Predsjednik Izetbegović je smatrao ključnim elementom za mirno razrješenje njene krize. Zbog toga je aktivno učestvovao u radu Predsjedništva SFRJ. Na ovim sastancima se bezuspješno pokušavala riješiti sudbina Jugoslavije na miran način. Posljednji takav pokušaj bila je Platforma koju su sačinili predsjednik Izetbegović i predsjednik tadašnje Republike Makedonije Kiro Gligorov, a koja je predviđala „asimetričnu federaciju", odnosno da Jugoslavija, umjesto savezne države, bude savez država. Ovaj plan je ocijenjen veoma pozitivno, ali ga je srušila destruktivna politička osovina Beograd-Zagreb. U nastojanju da doprinese mirnom rješenju sukoba, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, na čelu sa Izetbegovićem, donijelo odluku da se vojnici i rezervisti iz Bosne i Hercegovine ne šalju na ratište u Hrvatsku.

Bosna i Hercegovina je 20. decembra/prosinca 1991. god. uputila zahtjev Evropskoj zajednici za priznavanje nezavisnosti, a 25. decembra/prosinca iste godine donijela i odluku o raspisivanju referenduma o tome. Na osnovu Briselske deklaracije Evropske zajednice od 17. decembra/prosinca 1991. god. Skupština Bosne i Hercegovine je 20. januara/siječnja 1992. god. usvojila Memorandum o suverenosti. Referendumsko pitanje je glasilo: „ Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?". Referendum je održan 29. februara/veljače i 1. marta/ožujka 1992. god., odazvalo se 63,95 % građana, od čega je 99% glasalo za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Vođe bosanskih Srba osporavale su ovaj referendum. U tom dramatičnom periodu predsjednik Izetbegović je ostvario svoje prve, ali veoma značajne međunarodne kontakte. Sve ove susrete predsjednik Izetbegović je iskoristio kako bi istaknuo hitnu potrebu da se kriza na prostoru cijele Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini, riješi mirnim putem.

Na temelju rezultata referenduma Evropska zajednica je 6. aprila/travnja 1992. god. priznala Bosnu i Hercegovinu, a Sjedinjene Američke Države su to učinile dan kasnije. Istog dana vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i predsjednik Srbije Slobodan Milošević pokrenuli su vojni napad na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, uključujući opsadu Sarajeva. U teškim uvjetima agresije Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, na čelu sa Alijom Izetbegovićem, donosi Odluku o formiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine i ratne vlade. Jedna od najvažnijih odluka bila je i da Predsjedništvo ostaje u opsjednutom Sarajevu. Alija Izetbegović se zalagao za jedinstvenu, građansku, multietničku državu Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama, i u tom smislu je odredio politiku i borbu kao oslobodilački rat. Dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu 2. maja/svibnja 1992. god., zajedno sa potpredsjednikom Vlade dr. Zlatkom Lagumdžijom i kćerkom Sabinom, koja je bila zvanični prevodilac, na sarajevskom aerodromu ga je zarobila Jugoslovenska narodna armija. To je bio jedan od nadramatičnijih dana u Sarajevu kada su snage odbrane vodile odsudnu bitku za Grad, ali i za Državu. Zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine je tokom agresije gađana snajperima i artiljerijskim projektilima. U samoj zgradi i oko nje poginulo je 57 ljudi. Pred kraj rata zgrada je gađana i modificiranim avionskim bombama. Izetbegović je, kao i svi građani Sarajeva, bio stalna meta artiljeriskih napada tokom opsade grada. Još jedan težak udarac Republici Bosni i Hercegovini u toku odbrambenog rata zadao je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, koji je, stavljajući pod kontrolu Hrvatske vojske kolaboracionističke snage iz Bosne i Hercegovine, instalirao paradržavnu tvorevinu „Herceg-Bosnu" i time se uključio u agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, predsjednik Izetbegović je morao donositi najteže odluke. Učestvovao je u svim mirovnim pregovorima koje je organizirala međunarodna zajednica. Po Evropi, Americi, Africi i Aziji, na brojnim konferencijama i skupovima, posebno u Ujedinjenim nacijama, upozoravao je na užase koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini, kojoj su UN i najmoćnije zemlje Zapada otežavale odbranu uvođenjem embarga na uvoz oružja. Pod njegovim predsjedavanjem Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, u svojstvu Vrhovne komande Oružanih snaga, također je donosilo krupne i teške odluke, posebno o jačanju i naoružavanju Armije Republike Bosne i Hercegovine, bez obzira na međunarodni nelegalni embargo. Ovakva politika je vremenom dovela do promjene odnosa snaga na ratištu, a time i do jačanja pregovaračkih pozicija bosanskohercegovačke delegacije. Kao predsjednik međunarodno priznate države, na čijoj su strani bili međunarodni zakoni, pravda i istina, Izetbegović se u toku rata sastao sa gotovo svim predsjednicima i predstavnicima zapadnih zemalja. U svojim istupima bio je iskren i otvoreno je ukazivao na njihove propuste. Ipak, njihova politika „nemiješanja" značajno je otežala odbranu. Na Istoku, u islamskom svijetu, smatrali su ga simbolom pravedne borbe za muslimane i druge antifašiste u Bosni i Hercegovini. Islamske zemlje su shvatile da je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pored svih ostalih, ipak najugroženiji muslimanski, bošnjački narod, jer je predstavljao prepreku podjeli zemlje između susjednih država. Stoga su ove zemlje zdušno pomagale pravičnu borbu Bosne i Hercegovine. Upornost predsjednika Izetbegovića u dokazivanju istine o Bosni, napredovanje Armije Republike Bosne i Hercegovine na ratištu, slabljenje morala kod napadača kao i počinjeni genocid u Srebrenici, „zaštićenoj zoni" Ujedinjenih nacija, četnički zločin na trgu u Tuzli i na pijaci na sarajevskim Markalama te dolazak na vlast novih lidera vodećih zemalja Zapadne Evrope i SAD-a konačno su doveli do međunarodne reakcije i vojnih udara NATO saveza protiv srpskih položaja u sepembru/rujnu 1995. god., čime je otpočela završna faza rata. Rat je okončan parafiranjem Mirovnog sporazuma u Dejtonu 21. novembra/studenog 1995. god.

Mirovni pregovori u Dejtonu za predsjednika Izetbegovića predstavljaju jedan od najtežih trenutaka u životu. U svom dnevniku je zapisao: „Pregovarati znači odlučivati, a donositi odluke je najteži posao koji je jednom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat." Nakon dvadeset dana pregovora postignut je sporazum. Ovim sporazumom je potvrđena državnost Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Mir je potpisan 14. decembra/prosinca 1995. god. u Parizu. Politika koja je Bosnu i Hercegovinu razarala od 1990. do 1995. god. nastavljena je na određeni način i nakon Dejtonskog sporazuma. Poslijeratni period donio je nove teškoće, nepravdu i diskriminaciju. Predsjednik Izetbegović se do kraja svog političkog angažiranja zalagao za jačanje države i njenih institucija, povratak prognanih, odvođenje optuženih za ratne zločine pred lice pravde, uspostavljanje međunarodne saradnje, širenje ljudskih sloboda... Iako narušenog zdravlja, u naredne četiri godine dao je značajan doprinos stabilizaciji zemlje. Na brojnim međunarodnim konferencijama, i dalje ističući „ideju Bosne" kao planetarni izazov za sve humaniste, posebno je nastojao, u okviru svojih mogućnosti, približiti Zapad Istoku, a Istok Zapadu. Svjetski državnici, asocijacije i mediji odlikovali su ga brojnim nagradama i priznanjima. Zbog narušenog zdravlja u oktobru/listopadu 2000. god. povukao se sa funkcije predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Godinu dana kasnije izabran je za doživotnog počasnog predsjednika Stranke demokratske akcije.

Početkom oktobra/listopada 2003. god. predsjednik Alija Izetbegović je otišao u bolnicu. Popravivši svoje zdravstveno stanje, danima je u posjetu primao svoje prijatelje i saradnike te političare i svjetske državnike. Posljednji od onih koji su ga posjetili bili su predsjednik SAD-a Bill Clinton i premijer Republike Turske Taip Erdogan. Iscrpljen bolešću i brigama, preselio je iz ovog u vječni život u nedjelju 19. oktobra/listopada 2003. god. Njegovoj dženazi prisustvovalo je više od 150 hiljada građana, patriota i poštovalaca njegove misli, njegove aktivnosti i njegovih političkih ciljeva uključujući i najznačajnije predstavnike međunarodne zajednice, lidere zemalja Istoka i Zapada. Sahranjen je na Šehidskome mezarju Kovači u Sarajevu.

 


Historijska čitanka

" ...ognjište ratova i cvijet među gradovima, grad gazija i boraca ... "

Ove riječi se odnose na glavni grad Bosne i Hercegovine potiču iz XV stoljeća od strane utemeljivača osmanskog Sarajeva, gazi Isa-bega Ishakovića. Pogledamo li u nazad više od 500 godina one bivaju gotovo proročanske za grad kroz kojeg teče rijeka Miljacka. Ognjište kao metafora ljutoga boja, uvijek, odbrambenog i cvijetkao metafora ljepote. Ujedno su najbolja i najdosljednija slike grada, ali i države sa čijom sudbinom je neraskidivo povezan u jedno. Jer nigdje na svijetu na tako malom prostoru nema preko 30 vojnih objekata raznih epoha i nigdje na svijetu gradsko porodilište ne gleda na 5, od preko 150, mezarja/grobalja svih konfesija kao u Sarajevu. "Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire da bi se živjelo.” (Mehmedalija "Mak" Dizdar 17 Oktobar 1917 - 16 Juli 1971)

Bosna na razmeđu srednjovjekovnog i novovjekovnog

Srednjovjekovna bosanska država (banovina, zatim kraljevina) svoju samostalnost izgubila je 1463. godine, tačnije 5. juna, kada je pogubljen posljedni bosanski kralj Stjepan Tomašević. Osvajači bosanske kraljevine su Osmanlije pod vodstvom glasovitog sultana Mehmeda II (el-Fatiha), koji je deset godina ranije zauzeo prijestolnicu Vizantijskog carstva – Konstantinopolj (1453.).

Ipak, 1463. ne znači početak osmanske povijesti u Bosni, naprotiv. Osmanlije su mnogo prije navedene godine zauzeli, a zatim uspostavili svoju vlast na nemalom teritoriju srednjovjekovne Bosne. Posebno se to odnosi na istočne dijelove bosanske države, pa i na prostor današnjeg Sarajeva. Valja znati da ovo uspostavljanje vlasti od strane Osmanlija znači, između ostalog i uspostavu sasvim nove kulturno-civilizacijske paradigme koja će više-manje preživjeti sve do danas.

Predosmansko (srednjovjekovno) Sarajevo

Današnje Sarajevo i njegova okolina ulazila je u sastav nekadašnje srednjovjekovne župe Vrhbosne. Ista je u vrijeme svog formiranja činila sa drugim župama jezgro bosanske srednjovjekovne države i bila je u vlasti bosanskog bana, odnosno kralja. Vremenom će najveći dio župe Vrhbosne pripasti feudalnoj porodici Pavlovića. Centar župe Vrhbosne bila je utvrda ili grad (castrum) Hodidjed. On se u povijesnim izvorima navodi kao: Hodidid, Codidich, Codidel, Chodidied, حوديديد...

Ali, gdje se nalazio srednjovjekovni grad Hodidjed?

Istraživači nude različite odgovore ili interpretacije. Za ovu priliku mi nudimo onu koju je ponudio Alija Bejtić (1920-1981.).

Hodidjed kao centar, ali i utvrda župe Vrhbosne nalazio se na mjestu današnje Bijele tabije, ponad Vratnika. Hodidjed kao grad, odnosno castrumimao je svoje podgrađe ili subcastrumkoje se nalazilio na prostoru današnjeg naselja Vratnik. Podgrađe Hodidjeda imalo je i svoj trg na kojem se odvijao gotovo sav društveni život. Taj trg zvao se Tornik, odnosno Torkovište. Danas ništa od svega navedenog ne možemo vidjeti! Nema više one izvorne srednjovjekovne utvrde ili grada Hodidjeda, niti bilo kojeg srednjovjekovnog objekta na prostoru podgrađa – Vratnika. Sve što danas vidimo na tom prostoru najstarije je iz osmanske epohe, koja se doslovno nakalemila na bosansko srednjovjekovlje. Ali, nema nikakve sumnje da pod temeljima današnjih građevina, na prostorima o kojima govorimo, počivaju ostaci starih predosmanskih struktura.

Osmanskodobno Sarajevo

Srednjovjekovni Hodidjed kao grad ili utvrda postat će prvo sjedište osmanskih predstavnika vrhovne vlasti na ovim prostorima. Po osmanskom sjedištu ili upravnom centru saraju (dvoru) nekadašnja srednjovjekovna župa Vrhbosna dobit će novo ime – Sarajevo (Saray-ovası), što znači: Sarajevsko polje. Tek kasnije sa čvršćom uspostavom Osmanske vlasti dvor ili saraj bit će premješten sa utvrde Hodidjed niže i bliže Miljacki. Naravno, utvrda Hodidjed uvijek će imati bitnu ulogu u osmanskodobnom Sarajevu, i u njoj će biti smješteni vojnici na čijem čelu je bio dizdar. Hodidjed će vremenom doživjeti niz preoblikovanja tako da danas on u svojim strukturama, a prije svega formom nema sličnosti sa srednjovjekovnom utvrdom. Od srednjovjekovlja ostala je samo koncepcija vidljiva i danas.

Vratnički bedemi, kapi-kule i tabije – Osmansko carstvo XVI st. je u ekspanziji, a tek krajem XVII i u XVIII st. ono prelazi u defanzivu što se posebno osjetilo na prostorima BiH, pa i Sarajeva. Godine 1697. u Sarajevo je sa vojskom prodro princ Eugen Savojski i gotovo do temelja spalio grad. Iskustvo paljevine, pljačke i opće katastrofe zauvijek će promijeniti vizure grada Sarajeva, tačnije Vratnika. Ovaj nemili događaj pokreće niz djelatnosti u cilju izgradnje fortifikacionih sistema na Vratniku s ciljem da se od sličnih vojnih provala Sarajlije imaju gdje povući, zaštiti i naravno braniti. U tom smislu po nalogu gazi Ahmed-paše Rustempašića Skopljaka, tadašnjeg upravnika Bosnegrade se bedemi oko Vratnika od 1729. do 1739., a u sklopu tih bedema sagrađene su tri kapi-kule: Ploča, Širokaci Višegradska. Takođe, u sklopu bedema sagrađene su i četiri tabije (bastiona):Žuta tabija, Strošićka tabija, Arap tabija i Arnaut tabija(posljednje dvije su nedostupne posjetiteljima).

Od četiri navedene tabije najznačajnija je Žuta tabija poznata kao Top-kula, a smještena je na Jekovcu. Povijest grada Sarajeva posebno je pamti iz perioda okupacije od strane austrougarske vojske pod komandom Josipa Filipovića 1878. Pod ovom kulom i na njoj branitelji Sarajeva pod vodstvom šejha Muhameda ef. Hadžijamakovića (1814-1878.) pružali su jak otpor okupatorima. Danas se sa ove tabije oglašava top u vrijeme mjeseca ramazana dajući znak da je vrijeme iftara (prekida posta).

Bijela tabija u XVIII stoljeću priključena je vratničkom fortifikacionom sistemu. Međutim, Bijela tabija je nastala kao osmansko proširenje srednjovjekovne utvrde Hodidjeda. Navedeno proširenje podrazumijevalo je dogradnju niza objekata u različitim vremenskim periodima, a jedan od prvih sagrađenih bijaše Sultan Fatihova džamija koje danas nažalost nema, osim njenih temelja. Ipak, konačni oblik ove utvrde dali su austrougarski graditelji u XIX stoljeću. Ovu tabiju upamtila je i narodna tradicija po pogubljenju nemalog broja Sarajlija i to onih koji su se ogriješili o zakon ili pravdu. Grješnici i „grješnici" bivali su pogubljeni „svilenim gajtanom", a svako pogubljenje bivalo je obznanjeno pucnjima iz topova.

Vakufska bolnica (hastahana) prva je moderna bolnička ustanova u BiH. Sagrađena je sredstvima gazi Husrev-begova vakufa, a istu je svečano otvorio bosanski vezir Topal Šerif Osman-paša 8. oktobra 1866. godine. Bolnički objekat je imao dva odjeljena (muški i ženski) sa 40 kreveta, te prateće sobe za osoblje, liječnike, apoteku i sanitarije. Liječenje u ovoj bolnici bilo je besplatno sve do 1879. Vrijedan podatak za ovu bolnicu je taj da je 1891. godine ovdje obavljena prva operacija na mozgu u BiH. Operaciju je izveo dr. Karl Bayer.

Današnje devastirano stanje zgrade posljedica je agresije na BiH 1992-1995. Objekat je proglašen nacionalnim spomenikom BiH i na obnovu se čeka u skorije vrijeme.

Isti bosanski vezir, Topal Šerif Osman-paša dao je sagraditi još jednu bolnicu u Sarajevu i to Vojnu bolnicu (hastahanu). Ova bolnica građena je u isto vrijeme kada i Vakufska bolnica, ali je otvorena dvije godine kasnije (1968.). Danas nema ni traga ovoj bolnici iz dva razloga:

1.Na jednom dijelu osmanske Vojne bolnice izgrađena je moderna Vojna bolnica 1976-1979. u vremenu SFRJ. Nakon agresije Vojna bolnica je obnovljena i danas radi kao Opća bolnica "Prim.dr.Abdulah Nakaš".

2.Posljedni ostaci osmanske Vojne bolnice uništeni su za vrijeme agresije 1992-1995. i na mjestu nekadašnje bolničke zgrade danas se nalazi park i igralište.

Medžidija kršla (kasarna) sagrađena je 1854-1856. godine na Bistriku i djelo je makedonskog arhitekte Andrije Damjanova. Kasarna je prvobitno nosila naziv po osmanskom sultanu Abdul Medžidu. Od podizanja do danas korištena je uvijek u vojne svrhe, a povijest Sarajeva najviše je pamti iz 90-ih XX stoljeća. Naime, u ovoj kasarni je bila smještena komanda II vojne oblasti JNA i ova kasarna sa svojom komandom imala je ključnu ulogu u pripremi agresije na BiH.

Sarajevo za vrijeme austrougarskog perioda

Berlinskim kongresom iz 1878. odlučena je i odobrena okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske – valja kazati da je ovakvoj odluci bio saglasan i osmanski sultan, dotadašnji vladar Bosne! Ipak, odluke i namjere zapadne Evropa, ali i osmanskog sultana nisu bile obligatorne za bosanski narod koji će se žurno i samostalno organizovati te ustati protiv austrougarske okupacije.

29. jula 1878. austrougarske trupe prešle su granicu Bosne. Najkrvavije bitke vođene su u odbrani Sarajeva. Okupatori su pred grad došli 17. augusta, a 19. su krenuli u napad. Bitke su vođene doslovno za svaku gradsku mahalu, odnosno četvrt, a u odbrani učestvuju svi koji mogu pušku nositi, dakle i žene i djeca! Najteže bitke vode se kod Ali-pašine džamije. Gotovo zadnji otpor Sarajlije će pružiti na Kovačima i kod Jekovca i s slamanjem tog otpora austrougarska je konačno osvojila Sarajevo.

Najprisutnije i najmarkantnije naslijeđe austrougarskog perioda jeste graditeljsko-arhitektonsko. U tom smislu mi ćemo izdvojiti objekte vojne naravi, a posebno ćemo istaknuti Jajce kasarnu s koje imamo jedan od najljepših pogleda na grad.

Jajce kasarna sagrađena je na Vratniku pred kraj austrougarske vladavine 1914. godine na mjestu manje kasarne koja je sagrađena 1886. godine – o ovoj prvotnoj kasarni malo znamo. Prvi naziv Jajce kasarne je Kasarna princa Eugena Savojskog, po imenu istog onog koji je grad Sarajevo 1697. poharao i spalio. Ipak, ova će kasarna još za vrijeme Prvog svjetskog rata (1915.) postati poznata kao Jajce kasarna, jer je u nju iz grada Jajca premještena vojna bolnica.

Jajce kasarna zajedno sa bivšom Kršlom Medžidijom na Bistriku, koja će biti preimenovana u Kasarnu Filipovićai Vojnim logorom na Marindvoru, spada u red najvećih vojnih objekata (kompleksa) građenih u periodu austrougarske uprave.

Jajce kasarna 2002. godine dobija novi naziv kasarna „Safet Hadžić". Ipak, Sarajlije je najprije znaju samo kao Jajce kasarnu!

Nažalost, u posljednjoj agresiji Jajce kasarna je devastirana.

Sarajevski atentat – konac austrougarske vladavine u BiH, pa tako i u Sarajevu započinje sa Prvim svjetskim ratom. Dana 28. juna 1914. godine na prostoru današnje ulice Obala Kulina bana, kraj Latinske ćuprije, Gavrilo Princip, član organizacije „Mlada Bosna" pucao je na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju – pucnji su bili kobni, oboje su usmrćeni. Za ovaj atentat Austrougarska je optužila Srbiju. Desetog juna 1914. objavljen je rat Srbiji, a s tim je i zvanično otpočeo Prvi svjetski rat, koji će trajati do 1918. kada prestaje vladavina austrougarske u BiH.

Groblje Lav – na prostoru sarajevskog naselja Koševo za vrijeme Prvog svjetskog rata formira se vojno groblje u kojem se pokapaju austrougarski vojnici. Groblje je dobilo naziv po velikoj figuri lava koju je 1917. projektovao arhitekta Jozef Urban. Nakon Drugog svjetskog rata na ovom groblju pokapaju se oficiri JNA, a grobljanska cjelina dobija i novi naziv Partizansko groblje. Novi, stari naziv vraćen je 1992. godine kada se u ovoj grobljanskoj cjelini ukopavaju žrtve agresije.

Sarajevo između dva Svjetska rata

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1. decembra 1918. Godine, stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) u koju je ušla i Bosna i Hercegovina. Ova državna tvorevina 6. januara 1929. mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija i taj naziv ostaje do Drugogo svjetskog rata.

U ovome periodu BiH se nalazi u iznimno teškom i turbulentnom vremenu. Agrarna reforma oduzela je zemlju, najprije Bošnjacima islamske vjeroispovijesti koji su bili najveći zemljoposjednici. A daljnjim političkim aktivnostima BiH gubi svoje povijesne granice tako što se tadašnja država Kraljevina Jugoslavija dijeli na banovine, zapravo bh. teritoriji biva podjeljen između Srbije i Hrvatske.

Ratne rane Prvog svjetskog rata gotovo da nisu ni zacijelile, a na svjetskoj sceni, napose evropskoj dolazi do izbijanja Drugog svjestkog rata 1939. godine, a Kraljivina Jugoslavija, pa tim i BiH postaje meta tek 1941.

Veoma brzo nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju, BiH je stavljena pod kontrolu profašističke Nezavisne države Hrvatske (NDH). Tokom rata vlasti NDH sistematski su protjerivale Jevreje i Rome, ali i sve one koji su otvoreno stali protiv fašizma, dakle antifašiste.

U ovom periodu javlja se i fašistički četnički pokret koji će vršiti nezapamćene i do tada neviđene zločine nad Bošnjacima prije svega islamske vjeroispovijesti najviše na prostorima istočne Bosne.

Godine 1941. jugoslovenski komunisti na čelu sa Josipom Brozom Titom organizuju multietnički pokret otpora nazvan Partizani. Meta njihovih vojnih aktivnosti su Njemačke nacističke i fašističke četničko-ustaške snage. Partizani su gerilskim ratovanjem uz pomoć Saveznika privele rat kraju oslobađanjem Jugoslavije i u tom kontekstu Bosni i Hercegovini vraćene su povijesne granice, te je postala ravnopravna republika unutar Jugoslovenske federacije.

Grad Sarajevo Drugi svjetski rat, između ostalog pamti i po sljedećem datumu:

Šesti april 1945. – navedenog datuma Sarajevo je oslobođeno od fašističkih okupatora. Valja kazati da su već 5. aprila partizanske snage, tačnije XVI muslimanska brigada ušle u Sarajevo i to baš preko Vratnika (kroz Višegradsku kapi-kulu) odakle su daljna oslobađanja grada išla munjevitom brzinom, da bi već dan kasnije, 6. aprila Sarajevo bilo pod kontrolom antifašističkih snaga. I ovaj put su se za Sarajevo kao i ranije (1697. ili 1878.) presudne i odlučne bitke vodile na ili kraj Vratnika – rekli smo, nukles je to Sarajeva odakle se Sarajevo rađa, svaki put iz pepela poput ptice feniksa.

Za kraj kažimo da su vratničke kapi-kule našle svoje mjesto i na grbu grada Sarajeva, a 6. april kao dan oslobođenja od fašističkih snaga jeste dan Grada.

Mjesta stradanja i spomen obilježja Drugog svjetskog rata – mnogo je mjesta u gradu i oko grada Sarajeva na kojima su stradale Sarajlije ili na kojima je spomen obilježje otpora i stradanja od fašističkih snaga. Izdvajamo dva značajna mjesta:

·Spomen obilježje na Vracama – iznad sarajevskog naselja Grbavica nalaze se Vraca na kojima su još austrougarske vlasti izgradile nemalu tvrđavu. U tom objektu za vrijeme Drugog svjetskog rata nacističke (i ustaške) snage su vršile masovne egzekucije – streljanje Sarajlija. Nakon Drugog svjetskog rata na tom prostoru sagrađen je Spomen-park žrtvama fašističkog terora. Na Spomen-parku upisana su imena hiljada stradalih Sarajlija različitih etničkih i religiozno-konfesionalni identiteta.

Apsurdno je ali i istinito da je ovo austrougarsko utvrđenje i Spomen-park na žrtve fašizma iz Drugogo svjetskog rata za vrijeme agresije 1992-1995. služilo agresoru kao uporište za artiljeriju s kojom je sistematski razarao grad i ubijao najprije civile!

·Vječna vatra – nakon oslobađanja Sarajeva 6. aprila 1945., te na prvu godišnjicu od oslobađanja ispred nekadašnjeg hotela Grand postavljena je spomen-ploča oslobodiocima grada i žrtvama fašizma. Tada je zapaljena vječna vatra koja gori neprestano sve do danas izuzev za vrijeme opsade Sarjava 1992-1995., naprosto zato jer u gradu nije bilo plina.

 

 


Sarajevo 1992 – 1995

Kao politički, administrativni, privredni i kulturni centar Bosne i Hercegovine, njen najveći i najmnogoljudniji grad, Sarajevo je bilo težišna tačka oko koje su se pleli svi politički i vojni planovi za razrješenje sudbine Bosne i Hercegovine na kraju jugoslovenskog perioda njene historije, od sredine 80-tih do sredine 90-tih godina 20. vijeka. Po brutalnosti s kojom je provođen, kao i po težini i dalekosežnosti posljedica, najznačajniji od pomenutih bio je plan kojim je srpska politička elita definisala svoju izlaznu strategiju iz jugoslovenske federacije. Zasnovan na načelu „svi Srbi u jednoj državi", ovaj plan je predviđao nestanak Bosne i Hercegovine kao države, ostvarenje političke dominacije srpskog nacionalnog elementa na najvećem dijelu njene teritorije i priključivanje te teritorije srpskoj državi.

Opsada sarajeva

Budući da se takav plan nije mogao ostvariti političkim i nenasilnim sredstvima, važnu ulogu u procesu njegove implementacije dobila je Jugoslovenska narodna armija, čiji se komandni i rukovodni vrh u potpunosti stavio u službu srpske političke elite. Enormnu jugoslovensku oružanu silu upotpunjavala je, primjereno subverzivnim antibosanskim planovima, srpska tajna policija i njene specijalne jedinice. Najširu osnovu popune i podrške ovim snagama na terenu Bosne i Hercegovine obezbjeđivala je Srpska demokratska stranka (SDS).

Na širem području Sarajeva do sredine marta 1992. ove strukture pripremile su zastrašujući ratni stroj. Ratna formacija sarajevskog 4. Korpusa JNA od 24.000 ljudi pojačana je sa vanformacijskom dobrovoljačkom strukturom brojnosti 33.200 ljudi, koju je JNA tajno i nelegalno formirala i naoružala. Ovim snagama treba pribrojiti sastave Teritorijalne odbrane i dijelove aktivnog i rezervnog sastava milicije koje je SDS izdvojila iz struktura legalnih organa vlasti, kao i razne dobrovoljačke i specijale jedinice Državne bezbednosti Srbije i njihove derivate nastale u lokalnim sredinama u Bosni i Hercegovini.

Probu potpune blokade Sarajeva ove snage izvele su 1. marta 1992. postavljanjem barikada na gradskim saobraćajnicama nakon završetka referenduma o nezavisnosti, koji su vlasti Bosne i Hercegovine provele na ustavnoj osnovi i po zahtjevu arbitražne komisije međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji. Vojna blokada Sarajeva uspostavljena je uoči priznavanja državne nezavisnosti Bosne i Hecegovine od strane Evropske zajednice 6. aprila 1992. Taj čin promijenio je karakter aktivnosti jugoslovenske oružane sile iz politički pristrasnog i subverzivnog djelovanja u odnosu na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, u oružanu agresiju po međunarodnom pravu. Do početka maja, blokada grada Sarajeva je strukturirana u klasičnu vojnu opsadu srednjovjekovnog tipa.

Svrha ovako velikog angažovanja srpskih vojnih i policijskih snaga na području Sarajeva artikulisana je na strateškoj razini i imala je dvojak karakter. S jedne strane, ove aktivnosti imale su čisto vojni cilj zauzimanja grada, čime bi rat nesumnjivo bio okončan brzo i uspješno za napadača. S druge strane, brutalna i anticivilizacijska opsada Sarajeva, stradanje civila svakodnevnim dejstvima srpskih opsadnih snaga, stalno stvaranje humanitarnih kriza u gradu u okviru kojih je srpsko vojno i političko rukovodstvo dalje moglo manipulisati i ucjenjivati, uspješno je vezivalo snage branilaca i olakšavalo realizaciju srpskih strateških ciljeva na drugim područjima Bosne i Hercegovine, te skretalo pažnju međunarodne javnosti sa zločina genocida i etničkog čišćenja činjenih tokom njihove realizacije.

Agresorske snage nisu mogle vojno zauzeti Sarajevo, jer nisu mogle savladati otpor njegovih branilaca. Od početka snažan, zasnovan na entuzijazmu i herojstvu patriota koji su stali u odbranu svog grada i domovine, otpor i snaga branilaca – pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova i Teritorijalne odbrane, od jula 1992. Armije Republike Bosne i Hercegovine – stalno su rasli. Od prvih borbi tokom aprila, snage branilaca Sarajeva su do 1. septembra 1992. organizacijski narasle do nivoa korpusa. Sa snagama raspoređenim unutar grada, angažovanim na njegovoj odsudnoj odbrani, i snagama na spoljnjem prestenu opsade, 1. korpus ARBiH do kraja rata je uspješno branio i odbranio grad Sarajevo. Osim oružanih bitaka koje je vodio, tokom kojih je za slobodu grada i države Bosne i Hercegovine poginulo 5.394 i ranjeno 20.513 njegovih boraca, 1. korpus je i na druge načine, svim raspoloživim sredstvima, nastojao da omogući opstanak građanima Sarajeva. Jedna od najpoznatijih takvih aktivnosti bila je izgradnja ratnog tunela ispod piste Srajevskog aerodroma, koji je spajao naselja Dobrinja i Butmir i kojim je omogućena komunikacija i dotur minimalnih količina najvažnijih sredstava za preživljavanje grada.

Za funkcionalno teroriziranje grada agresorske opsadne snage su raspolagale sa više nego dovoljnom vatrenom moći oružja i oruđa raspoređenih na dominantne objekte oko grada još prije početka borbi, i trebale su još samo održavati dovoljno visokim postavljeni prag tolerancije birokratskog aparata UN i međuanrodnih centara političke moći prema patnjama i stradanju stanovnika Sarajeva. One su to uspješno činile sve do posljednjih mjeseci rata i opsade. Svakodnevna stradanja građana Sarajeva nisu pokretala inertni mehanizam moći međunarodne zajednice. Tek bi povremeni masakri i masovna stradanja civila na tržnicama, u redovima za hljeb i vodu, stradanja djece u učionicama i na igralištima, krvavim medijskim slikama uzburkali međunarodnu javnost, ali bez posljedica po zločince i njihov ratni stroj. Tokom opsade Sarajeva, od 1992. do 1995. godine, u gradu je život izgubilo preko 18.000 ljudi, od čega su kao neposredne žrtve ratnih dejstava u opsadi grada poginule 9.502 osobe. Tek nakon posljednjeg velikog masakra sarajevskih civila, koje su agresorske snage izvršile minobacačkom granatom na pijaci Markale 28. avgusta 1995. godine, mehanizmi međunarodne moći su se pokrenuli. Izvršeni su višednevni udari avijacije NATO po položajima srpskih snaga u opsadi Sarajeva, koji su označili kraj višegodišnje patnje grada i njegovih stanovnika.

Na osnovi Dejtonskog mirovnog sporazuma postignutog krajem 1995. godine, okončan je rat u Bosni i Hercegovini. Gradska područja na kojima je bila uspostavljena opsada srpskih snaga reintegrisana su tokom implementacije sporazuma u proljeće 1996. godine.


Posjetite...


Vratnik

Na mjestu nekadašnjeg Hodidjeda (castrum), ispod tabije je naselje Vratnik na mjestu srednjovjekovnog naselja (subcastrum), a u središnjem djelu Vratnika imamo malu vratničku osmanskodobnu čaršiju zvanu Mejdan, koja počiva na lokaciji starog srednjovjekovnog trga Tornika. Sve kazano ukazuje da je današnji Vratnik s dugim kontinuitetom iz srednjovjekovlja preko osmanskodobnog perioda opstao do danas kao nukleus Sarajeva. Vratnik nosi naziv slavenskog etimološkog porijekla. Na prostorima slavenskog juga riječ vratnik označava onaj prostor kroz kojeg se izlazi ili ulazi (vrata).

Vratnik je padinsko naselje koje u svom centralnom dijelu ima neveliku zaravan koja se zove Mejdan i predstavlja vratničku čašiju koja je imala, onomad niz dućana i zanatskih radiona kao što su: pekarska, berberska, bakalska, mumdžijska, čebedžijska, kazandžijska... Pa i danas na Mejdanu možete naći brojne trgovke mješovite robe, ugostiteljske radnje i sl. Sa vratničkog Mejdana, koji je „srce" Vratnika granaju se brojni, tijesni, strmi i krivudavi sokaci, basamaci ali nerijetko i čikme. Po tim „krvotocima" vratničkog života stoljećima su ljudi gradili i razgrađivali. Uistinu, Vratnik ima bogato kulturno-historijskih naslijeđe, prije svega sakralne i fortifikacione naravi. Prije nego što navedemo, samo neka kulturno-historijska dobra dužni smo kazati da je protok burne povijesti veliki broj zdanja odnio u nepovrat.

Bijela džamija – jedna je od najljepših vratničkih, ali i sarajevskih džamija. Sagradio ju je u prvoj polovini XVI st. Hajdar-efendija. Ovaj vakif bio je divan-katibili tajnik najvećeg sarajevskog vakifa i bosanskog sandžak-bega Gazi Husrev-bega. Vrijedno spomena je sljedeće – budući da je Hajdar ef. cijeli radni vijek mnogo pisao, on je sakupljao odreske od svojih tršćanih kalema prilikom oštrenja i u amanet je ostavio sljedeću obavezu onima koji budu pripremali njegovo tijelo za ukop: „Kada umrem, vodu u kojoj ćete kupati moje mrtvo tijelo ugrijte na vatri od komadića ovih kalema što sam ih čitavog života sakupljao!" Narod veli da mu je želji i udovoljeno. Hajdar ef. umro je 1545. po povratku s hadža. Iza njega je ostala džamija koju je narod prozvao Bijelom džamijom po tome što je krečom dovedena do biserno bijele boje da bjelje u Sarajevu nije bilo. Džamija ima visoku i vitku kamenu munaru, a specifična je po tome što ima pred ulazom u objekat drvene sofe na sprat, što nije uobičajno za bosansko-hercegovačke džamije. Džamija ima prelijep harem i u njemu mezaristan sa iznimno lijepim bašlucima. U istom je i turbe, za kojeg se vjeruje da je vakifa ove džamije. Kuriozite je bašluk pod ovim turbetom koji je od drveta, a narodna predaja veli da je isti bio sav od suhoga zlata, ali ga je 1697. prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo isti odnio – ponavljamo, ovo je narodna predaja! U haremu džamije nalazi se i ženski mekteb koji se prvi put spominje 1697. Također valja napomenuti da je uz džamiju u XIX st. sagrađena drvena sahat-kula koja je srušena iz sigurnosnih razloga – mještani (mahaljani) bili su mišljena da je vjetar može lahko oboriti i pri tome nanijeti ozbiljne štete.

Kovači

Ispod Vratnika pa sve do glavne sarajevske čaršije (Baščaršije) smjestila se je stambena četvrt poznata kao Kovači. Riječ Kovači su kao i Vratnik slavenskog porijekla i označavaju mjesto gdje se obrađuje metal ili kamen – u ovom slučaju riječ je o kamenu! Dakle, u naselju Kovači od vajkada su bili majstori klesari koji su prije svega izrađivali nadgrobne spomenike. Još u predosmanskoj ili srednjovjekovnoj Bosni bila je izrazito razvijena umjetnička djelatnost izrade i obrade nadgrobnih spomenika, tzv. stećaka ili izvornije kazano mramorova. Ta djelatnost će na specifičan način preživjeti pad bosanske srednjovjekovne države i nastavit će svoju osobenost u izradi nadgrobnih spomenika različitih provinijencija ili bh. konfesija. Naime, umjetnost stećaka reflektira se u umjetnosti bh. nišana kao islamskih nadgrobnjaka ili umjetnosti križeva kao kršćanskih nadgrobnjaka pa čak i lavova, nadgrobnjaka pod kojima su smiraj našli bh. Jevreji, najprije Sefardi, ali i Aškenazi.

Nismo bez razloga napravili malu ekskurziju u bh. umjetnost nadgrobnih spomenika kako onih srednjovjekovnih tako i novovjekovnih. Razlog je očit, ali samo ukoliko osmotrite urbano-arhitektonsku sliku Kovača. Gotovo gdje god da se okrenete vidjet će te nadgrobne spomenike – nišane (nadgorbnjake islamske provinijencije). Najstariji nišani na Kovačima datiraju iz XV stoljeća ili iz doba fetha, tj. osvajanja Bosne od strane Osmanlija. Baš na tim nišanima iz XV st. najzornije uočavamo refleks umjetnosti stećaka – najprije u ikonografiji ili plastici nišana. Najstariji nišani su arhaičnog oblika, veoma visoki čak i preko dva metra, jednostavne obrade i nerjetko bez turbana i bez natpisa. Na njima su simboli gotovo isti oni koje nalazimo stoljećima ranije na stećcima i prije Osmanlija, a to su: polulopte (jabuke), štapovi, lukovi sa strijelama, polumjeseci, ruke i sl. Ovi stari nišani su u formi stele ili obeliska sa piramidalnim završecima na čijem vrhu su polulopte. Nišani ovoga tipa prelazne su forme iz stećka u ono što će kasnije postati klasična forma nišana. Ukoliko pažljivo na sve četiri grobljanske cjeline pogledate nišane vjerujemo da će te zapaziti ove najstarije forme u kojima će te iščitati predosmansku bosansku tradiciju.

Valja kazati da grobljanske cjeline ili mezaristani na Kovačima imaju nišane u kontinuitetu od XV pa sve do XXI stoljeća. Ipak, danas najbrojni su oni iz 90-ih godina XX stoljeća, a riječ je o šehidskim nišanima ili nadgrobnjacima branitelja BiH, ali i grada Sarajeva iz perioda agresije 1992-1995. – ta forma nišana najbliža je onoj najstarijoj formi iz XV stoljeća koju smo već dijelom i opisali.

Za veliki broj nišana na Kovačima vežemo niz predaja koje se odnose na živote pokopanih ili rahmetlija. Najčešće je riječ o ljudima koji su svojim djelima obilježili vrijeme i prostor u kojem su živjeli. Jedna od najzanimljivijih predaja jeste ona o Hasan-efendiji, poznatijem kao Žutom (Sari) hafizu koji je živio u XVIII stoljeću. Ono što znamo o njemu jeste da je bio derviš numanijskog tarikata i da se bavio liječenjem Sarajlija, a isti su ga smatrali vidovitim. Umro je 1778. godine, a tarih (epitaf) mu je sročio čuveni bh. divanski pjesnik Mehmed Mejlija Guranija (1713-1781.). Donosimo samo dio tog tariha:

O smrti,

Ah, žalosti, što se hafiz-efendija, anđeoskih osobina,

Odseli s ovog svijeta u vječni dvorac.

Čitav život je proveo u pokornosti i molitvi,

I na ovome svijetu nije imao nikakvih prohtjeva.

U asketizmu i pobožnosti nije mu bilo ravnog u njegovo vrijeme,

Pa je li čudo ako mu Gospodar učini raj mjestom boravka.

..."

Napomenimo i to da Sarajlije Žutog hafiza drže evlijom (dobrim), a njegov mezar do danas je poznat kao mjesto blagoslova ili bereketa, pored kojeg se ne prolazi bez učenja fatihe.

Osim mezaristana na prostoru Kovača prisutne su i druge kulturno-historijske znamenitosti. Prije svega mislimo na džamije, a od svih njih posebno se izdvaja Mišćina džamija. Ovu džamiju dao je sagraditi Kebkebir hadži-Ahmed u prvoj polovini XVI stoljeća i po imenu vakifa zvanični je naziv džamije. Međutim, u XVIII stoljeću džamiju je narod prozvao Mišćinom po mujezinu koji je bio poznat po svom prelijepom ezanu, a posebno onom za jutarnju molitvu – sabah namaz. Evo šta Sarajlija Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu kazuje o ovome mujezinu: „U zoru bi recitovao hvalospjeve i svojim glasom ispunio bi grad." Za ovog mujezina znamo da je umro 1786/87. i da je pokopan na mezaristanu koji je odmah preko puta džamije. Nišani su mu manjih dimenzija i od zelenog kamena (sedre) bez natpisa, a predaja veli da mu je pravo ime bilo Mehmed i da se bavio belukčijskim zanatom – zanatom koji je izrađivao jeleke i ženske fermene. Ali džamija Mišćina nije samo glasovita po svom mujezinu Mehmedu iz XVIII st., ova džamija gotovo tradicijski ima mujezine koji se ističu svojim glasom, kako neki kažu „sarajevskim mekamom" koji je u tijesnoj vezi sa tradicionalnom interpretacijom sevdalinke (lirske narodne pjesme).

Mišćina džamija kao arhitektonsko ostvarenje spada u red ljepših sarajevskih mahalskih džamija. Ona ima kamenu munaru, krov na četiri vode, mihrab bogato ukrašen stalaktitima (mukarnasima)... Međutim, ono što ovu džamiju izdvaja od svih drugih sarajevskih džamija jesu dva slikarska rada na lijevom zidu u unutrašnjosti objekta. Ove dvije kolorisane slike u zanimljivoj perspektivi, na kojima je Meka i Medina načinio je 1870. slikar (nakaš) Mustafa Faginović (Sarajevo oko 1793. – Istanbul oko 1900.), koji je poznat i po svojim radovima u čuvenoj Sultan-Fatihovoj džamiji u Istanbulu. Mnoge stare Sarajlije koje nisu bile u mogućnosti obaviti petu islamsku dužnost (hadž) u vrijeme kada je ista obavljana dolazili su u Mišćinu džamiju gledajući u slike dva časna hrama i zahvaljujući snazi koju ima samo simbol u okrilju svete umjetnosti, ostvarivali su duhovnu vezu sa Kabom u Meki i Poslanikovom Revdom i džamijom u Medini.

Balkanski mevlevijsko-istraživački centar – Isa-beg Ishaković za kojeg držimo da je utemeljivač osmanskog Sarajeva dao je između ostalog sagraditi i glasovitu tekiju (zaviju) na lokalitetu srednjovjekovnog sela Brodac – stoljećima kasnije taj lokalitet sve do danas poznajemo pod nazivom Bendbaša. Prve vijesti o tekiji imamo u vakufnami Isa-bega, a ona je datirana 1462. godine. Iako u vakufnami nije precizirano kojem tarikatu tekija pripada niz je povijesnih činjenica koje bez sumnje kazuju da je ona bila mevlevijskog tarikata. Tekija je imala burnu i bogatu povijest, te iznimno značajnu ulogu u razvoju grada Sarajeva. Nažalost, tekija je poslije Drugog svijetskog rata, tačnije 1958., potpuno srušena u ime moderne urbanističke politike – a bio je to biser arhitekture, sinteza autohtonog bosanskog i osmansko-orijentalnog graditeljstva. Evo opisa Isa-begove tekije iz Sejahatname ili iz kalema najglasovitijeg osmanskog, ali i svjetskog putopisca Evlije Čelebije (XVII st.):

Mevlevijska tekija nalazi se na obali rijeke Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašča. To je vakuf-tekija (reda) Dželaluddina Rumija. Ima dvoranu za obrede derviša (semahanu), sobu za razgovor (mejdan) i sedamdeset-osamdeset prostranih derviških ćelija s galerijom, gdje derviši sviraju (mutriban), s kuhinjom (imaretom) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njenih svirača (najenzibaša) kaligraf derviš Mustafa ima prekrasan rukopis."

Iako je mevlevijska Isa-begova tekija srušena krajem 50-ih XX st. mevlevizam u Sarajevu nikada nije zgasnuo. On je uvijek, manje-više, bio prisutan najčešće u vidu dersova iz Mesnevije – kapitalnog djela duhovnog stožera (Qutba) mevlevijskog tarikata hz. Mevlane Dželaluddina Rumija (Belhija).

Godine 2013. mevlevijska tradicija u Sarajevu dobija novu dimneziju izgradnjom Balkanskog mevlevijsko-istraživačkog centra ponad Kovača. Ovaj Centar sagrađen je u arhitektonskoj formi negdašnje Isa-begove tekije na Bendbaši. Plod je dugogodišnjeg prijateljstva dvije pobratimljene općine: Općine Seldžuk iz Konje (Turska) i Općine Stari Grad Sarajevo (BiH).

Nadati se je da će ovaj Centar, kao budući mevlevijski dergah, biti stjecište onih koji sopte za Vrelom života (abu-hajatom) na kojem svraća i navraća Hidr (a.s.) – glasonoša vječne božanske hijerognoze (ma'rifa akhirawiyya). Amin!


Sebilj – javna česma

- je podignut 1753. god. sredstvima bosanskog vezira Mehmed-paše Kukavice. Sebilj je imao burnu povijest, pa je više puta obnavljan. Sadašnji izgled, u neomaurskom stilu, dao mu je 1891. godine arhitekta Josip Vancaš.


Kazandžiluk, Male daire i Luledžina ulica

Čine ambijentalnu cjelinu koja daje sliku stare Baščaršije, onakve kakva je bila prije jedno stoljeće i više. U ulici Kazandžiluk već nekoliko stoljeća njeguje se ručna izrada bakrenog posuđa i drugih predmeta, a u Luledžinoj ulici formiran je mali "trg” oko kojeg su nekada bile daire (kameni magacini za smještaj robe), pa tako i danas imamo sačuvane Male daire.


Gazi Husrevbegova džamija

(Begova džamija) je podignuta 1530. god. Podigao ju je najveći sarajevski vakif Gazi Husrev-beg. Ovo je najmonumentalnija sakralna građevina iz osmanskog perioda u BiH. Vjeruje se da je autor Begove džamije bio Perzijanac Adžem Esir Ali, a da su u izgradnji džamije učestvovali dubrovački i domaći majstori.



Brusa-bezistan – Muzej grada Sarajeva

je smješten u trgovačkom središtu Baščaršije, kojeg je podigao veliki vezir Rustem-paša 1551. god. Brusabezistan je nazvan po Bursi jer se u njemu prodavala svila iz ovog (maloazijskog) grada. Danas je Brusabezistan adaptiran za dio postavke Muzeja grada Sarajeva.
 

Bosanski Türk English Deutsch Italiano Italiano